Jezikoslovac i dijalektolog Galović: ‘Otoci bolje čuvaju čakavske crte, kopno je podložno štokavici’

Nov i moderan način života, globalizacija, izumiranje izvornih govornika, utjecaj govora medija i niz drugih čimbenika utječe i na jezičnu sliku određenih područja. Jezikoslovac, dijalektolog te sociolingvist doc. dr. sc. Filip Galović sudjelovao je u više, nerijetko nagrađivanih, važnih jezikoslovnih projekata. Za DalmacijaNews objašnjava što je utjecalo na čakavštinu, gdje je najbolje očuvana i kako najbolje sačuvati domaći govor.

Područje Galovićeva znanstvenoga interesa je jezikoslovlje, s posebnim usmjerenjem na dijalektologiju, sociolingvistiku te hrvatsku kulturu. Nerijetko je sudjelovao na nekoliko znanstvenih skupova, i međunarodnih i domaćih.

Objavio je dvadesetak znanstvenih radova u hrvatskim znanstvenim časopisima, desetak radova u ostalim hrvatskim časopisima, imao je nekoliko prikaza u tuzemnim i inozemnim časopisima, a uredio je i više knjiga.

Za doprinos u očuvanju kulturne baštine i čakavskih govora, nedavno je dobio priznanje Općine Šolte, a iako je svojim doprinosom uvelike utjecao na očuvanje čakavskih jezičnih materijala, skromno dodaje: “mene je veselilo da se drugi zainteresiraju i shvate vrijednost naših govora”

Za DalmacijaNews, Galović otkriva kakvo je stanje u današnjim govorima, što za njega znači kulturna vrijednost jezika, ali i koliko su ljudi koji ga okružuju zainteresirani za njegovo područje interesa.

Vi ste jezikoslovac koji se pretežno bavi dijalektologijom. Za početak ukratko kažite što je dijalektologija?

-Dijalektologija je jezikoslovna grana koja znanstveno obrađuje mjesne govore, skupine mjesnih govora, dijalekte i narječja. Među važnijim je njezinim ciljevima terenski istražiti kako se govori u pojedinim naseljima te prikupiti što više jezične građe koja se onda proučava, analizira i opisuje.

Dugo se bavite istraživanjima mjesnih govora po Dalmaciji. Što ste u tome otkrili? Kakvo je stanje danas u tim govorima?

-Mnogi čimbenici danas utječu na promjene u mjesnim govorima, pa tako na ovim prostorima nalazimo govore koji su osjetno poljuljani u svojoj strukturi, ali postoje, pak, i oni koji su dobro očuvani.

-Uzmite, primjerice, govor Krila Jesenica pored Splita koji ima niz čakavskih osobina, ali je zasigurno nižega stupnja čakavnosti negoli koji čakavski govor na Hvaru. Uzmite, pak, govor Drvenika koji je uzdrman novijim utjecajima, za razliku od nekih govora na Braču.

-Pogledate li i na govor grada Splita, nekoć čakavskoga grada, danas u njemu cirkuliraju čakavske i štokavske osobine, od kojih su štokavske ipak dominantne.

-Uglavnom su otoci bolje očuvali čakavske crte, dok je kopno nešto podložnije štokavskomu utjecaju, no i tu ima zanimljivih govora sa starijim osobinama.

Nedavno ste dobili priznanje Općine Šolte za doprinos u očuvanju kulturne baštine i čakavskih govora, koliko to priznanje znači za Vas?

-Na šoltanskim sam govorima doktorirao 2015. godine, no i dalje sam ih nastavio istraživati kako bih dobio još mnoštvo podataka i izradio cjelovitu knjigu o njima.

-Važno je uz to spomenuti da se u suradnji s Kulturno-informativnim centrom otoka Šolte uspjelo čakavske govore otoka Šolte zaštititi i uvrstiti na Listu nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske.

-Općina Šolta, odnosno načelnik Nikola Cecić-Karuzić i općinsko Vijeće, kao i pojedini drugi, prepoznali su značaj mojega istraživanja i rad na njihovim mjesnim govorima, što mi je – dakako – na ponos, ali mi je isto tako drago da nadležni imaju sluha za nematerijalne kulturne vrijednosti ovoga otoka.

Zašto uopće treba njegovati mjesne govore? O čemu je riječ?

-To redovito govorim svojim studentima. Mnogi govornici u manjim mjestima, posebice stariji svijet, koristi jedino svoj mjesni govor koji je naučio u ranoj dobi i s kojim neodvojeno živi. Kada, primjerice, pitate takvoga govornika o starome običaju donošenja badnjaka u kuću, on će Vam svojim mjesnim govorom s nizom dijalektalnih termina dočarati cijeli običaj kojega je živio od malena i koji je dijelom njegova života.

-Kada ribara pitate o tome kada se ide u ribarenje, opet ćete čuti niz termina za vremenske pojave, vjetrove i sl., neke događaje s mora, navike ribara, vjerovanja, dakle dio života toga ribara, a sve opet na pojedinome mjesnome govoru.

-Dakle, govori nisu samo govori, oni su iznimno važni jer se kroz njih prenosi tradicija, običaji, kultura i brojni drugi vidovi nematerijalne kulturne baštine, pa se s pravom konstatira da su neraskidivim dijelom identiteta i hrvatske kulture.

Dakle, Vi kao dijalektolog istražujete kako se govori u određenim naseljima. Kako istražujete mjesne govore, na koji način?

-Uobičajene su dvije metode. S jedne strane postoji opsežan dijalektološki upitnik koji obuhvaća mnoge sfere (kuća i predmeti u kući, društveni život, domaće životinje, prehrana i pripremanje jela, ratarstvo, nazivi za ptice, prirodne pojave…) ili istraživač sastavi vlastiti upitnik ovisno o tome što ga zanima – jesu li to pojedini termini, primjerice, iz sfere ribarstva, pomorstva, jesu li to termini za narodne radinosti, je li to akcent određenih kategorija i sl.

-S druge je strane česta i pogodna metoda tzv. slobodnih razgovora gdje se s govornicima priča o pojedinim odabranim temama te se na taj način spontano dolazi do vrijednoga jezičnoga materijala. Na terenu se često govor snima i zapisuje te se potom obrađuje.

Što u tim slobodnim razgovorima najčešće pitate ljude? Vole li ljudi kada ih posjetite i razgovarate?

-Najbolje je govornike pitati o temama koje su im bliske, pa se tako i dobije pouzdana građa. Ako je riječ o govornici koja je domaćica, dobro je pitati o pripremanju jela, o običajima za Božić ili Uskrs i sl.; ako je govornik zemljoradnik, razgovara se o sijanju/sadnji, poljoprivrednim kulturama i njihovu uzgoju itd.

-Najteže je, zapravo, nekoga pridobiti za razgovor jer govornici nerijetko misle da se ispituje koješta, ali već na početku shvate da je riječ o sasvim običnim temama, o vrlo jednostavnim pitanjima.

Osim terenskoga rada, postoji li još što čime se dijalektolozi bave?  

-Terenski je rad samo jedan od poslova dijalektologa. Mnogi od nas predaju na fakultetima, sveučilištima, pa ondje imaju odgovornu ulogu u podučavanju i drugim aktivnostima.

-Osim toga pišu znanstvene i stručne članke, surađuju na znanstvenim projektima, sudjeluju na znanstvenim i stručnim skupovima, na brojnim radionicama, događajima, recenziraju knjige…

Spomenuli ste predavanja. Zaposleni ste na Hrvatskome katoličkome sveučilištu u Zagrebu, a predajete i kao vanjski suradnik na Filozofskome fakultetu u Zagrebu i Puli. Kakvi su Vaši studenti? Imaju li interesa za lokalne govore, za baštinu i slične teme?

-Studenti su na mojim kolegijima do sada bili veoma zainteresirani i aktivni. Osim što su usvojili važna znanja o hrvatskim narječjima, mnogi su od njih samostalno istražili svoje mjesne govore iz kojih dolaze.

-Mnogi su bili zapanjeni otkrivši koliko se bogatstvo krije u tome, a mene je veselilo da se studenti zainteresiraju i shvate vrijednost naših govora, običaja, tradicije i svekolike baštine.

S obzirom na neizbježne promjene, postoje li neki načini da se mjesni govori održe i očuvaju?

-Jamačno je da je najbolji način očuvanja mjesnih govora upotreba govora u svakodnevnoj, neformalnoj komunikaciji – na taj se način govor spontano prenosi na mlađe naraštaje. Isto tako, govori se čuvaju i kroz pisanu riječ, pa je dobro na njima pisati i dobru književnu tvorbu publicirati.

(Ružica Bavčević)