10. travnja je dan kada kada je rođena najveća hrvatska pjesnikinja, Vesna Parun.
Vesna je Šoltu izabrala za svoju posljednju ovozemaljsku stanicu, otok svoje majke, jedan od otoka svog djetinjstva. I u ovo doba, dan njena rođenja, inače obilježavamo manifestacijom "Dani Vesne Parun" koju ćemo održati kada budu sigurnija i ljepša vremena, kada prođe ovo nemilo doba.
Da je s nama, danas bi Vesna Parun proslavila 99. rođendan!
Sjetimo je se puno češće no na ovaj posebni dan, no danas s posebnom pažnjom i nježnošću pozivamo Vas da obilježite njen rođendan. Pročitajte njenu pjesmu, posvetite joj misao, zapalite svijeću.
Na starom groblju u Grohotama u ponedjeljak, 12. travnja, ćemo uz cvijet i snagu stihova tiho obilježiti njen rođendan i tim povodom poslati jednu lijepu poruku na mrežnim stranicama.
Vesna Parun, ima samo datum rođenja, jer ona zauvijek živi u svojoj književnoj ostavštini kojom nas je zadužila zauvijek!
Devet je očito znakovit broj, jer toliko je autora pisalo je u knjizi “Za Vesnu” koju smo krenuli stvarati između devedeset osmog rođendana, desete godišnjice smrti i nadali se predstaviti knjižicu kroz književno druženje povodom devedeset devetog dana rođenja pjesnikinje koja ime dijeli sa staroslavenskom božicom Vesnom.
Božica Vesna je božica mladosti i proljeća, proljetne radosti i budnosti. S proljećem je najavljivala tople dane, plodne njive i brojna stada na pašnjacima. Osim zanosne ljepote, stari Slaveni su Vesni pripisivali i vlast nad sunčevom toplinom bez koje ne bi bilo obnavljanja prirode u zeleno i cvjetno ruho, niti bi moglo biti klijanja i nicanja novih biljnih mladica.
Takva je bila Vesna - bogata darom, intuicijom, osjećajima i stihovima. I ljepotom. No njeni istihovi produkt su bola i patnje, zbog ljubavi, one duboke i nesretne koja je njena sudbina i izvor njenih slova. Njeno stvaralačko biće kao da su tkale i niti slavenske božice Morane jer tama, bol i patnja bojaju njene najljepše stihove.
U zbirci “Crna maslina”, Vesna Parun otkriva svijet strasti, žudnje, patnje i bola. Za nju patnja nema kraja, ona ne miruje. Jedini trenuci bez bola i patnje su kratki trenuci sna i zaborava. Ljubav prikazuje kao “zlo i prokletstvo u kojem je sadržano uznesenje i padanje, življenje i umiranje, sa zvjezdanim osvjetljenjem i tamnim ponorima“.
Unatoč tome, Vesna Parun je ljubav živjela i osjećala. Većina napisanih stihova izašla je kao proizvod neizmjerne patnje zbog ljubavi, a ne zbog doživljavanja strasti i zato se u njezinim stihovima često osjeća strah, strah od zaborava i prolaznosti.
No prekrasna kao i i boginja ista imena, likom i djelom, pjesnikinja, živjela za književnost i od književnosti, na svoj način, osebujan i poseban, nimalo lak, no u stihovima i proljeću je rođena svaki put iznova i kroz njih živi vječno.
Boginja stiha, koja je na ovaj svijet došla prije devedeset i devet proljeća i bez koje bi naša nacionalna književnost i srca bili manje puni i manje plodni.
Tijelo i proljeće
Prolistaj, moja jabuko, došlo je sunce na vrata.
Potajno raste potok i vjetar šumi iz daljine.
Toplo cvrkuće podne, dani su krcati zlata,
razmakni bolne zavjese da gledam u modrine.
Oživi šaptom ploda, tiha družice moja,
promijenit ću se s tobom za tvoje oči, zdenče!
Da mi je kamen uzglavlje, a srce pehar boja,
mekan ležaj cvijeća, gdje zvona ludo brenče.
Daj mi od tvoje vječne pjesme, svijete, stvori me šumom.
Daj da mi duša prolista, u snu da zazeleni.
Promijenit ću se s prvim koji noćas prođe ovim drumom.
Proljeće ide, slušaj: o majko, grudi mi razodjeni!
(“Tijelo i proljeće”, zbirka pjesama “Zore i vihori” 1947.)
Ovim povodom, dok čitajući o Vesninu rođendanu, gledate razbuđenu prirodu, s vama dijelimo prigodne stihove u kojima sve je u zvuku, bojama, dodiru i u svojoj punini, gdje je oslikana povezanost s prirodom. Lirski subjekt zaziva majku, koja je i u ovoj pjesmi kao i u pjesmi “Mati čovjekova” poistovjećena s majkom prirodom. Iz pjesme izlazi duh i snaga mladosti. Ovdje je priroda sudionik života, dinamična pojava u kojoj sve živi u skladnosti. Priroda je ta koja sudjeluje u čovjekovom životu, njegovim osjećajima, priroda je inspirirala Vesnu, pjesnikinju, a dotakla ju je svojim prstima Vesna, boginja. Mi bez Vesne i njene pjesme, ne bismo bili isti mi. Čitajte njene stihove kojima nas je darivala i daruje nas. Već skoro čitavih sto proljeća.
Fotografija (izvor): www.sibenik.hr
