Povodom obilježavanja godišnjice preminuća Vesne Parun, u znak sjećanja, zahvalnosti i u čast, autorica i glumica Vesna Tominac Matačić, izvela je 26. listopada u Domu kulture u Grohotama svoju monodramu posvećenu pjesnikinjinu “Ja koja imam nevinije ruke”.
U sklopu otočke turneje, Tragom Vesninih otoka, izvedba na Šolti je bila 96. izvedba monodrame, a gdje će biti stota, u godini kada smo obilježili i stotu obljetnicu pjesnikinjina rođenja, kaže nam autorica i glumica Vesna Tominac Matačić: "Ne znam gdje će biti stota, nek'' odluči Vesna!".
Vesna Tominac Matačić je 25. listopada, proslavila rođendan te tim povodom i kao čestitku na veličanstvenoj izvedbi monodrame koja je bila užitak za publiku, fantastično umjetničko ostvarenje, načelnik Općine Šolta Nikola Cecić Karuzić, autorici i glumici je uručio prekrasan buket cvijeća.
Otprilike godinu dana prije svoje smrti, Vesna Parun objavljuje rezime svog stvaralaštva pod naslovom Ja koja imam nevinije ruke. U predgovoru tog opsežnog asinkronog odabira Vesna kaže: „uz ovu rijeku jezika, teče iz istog izvorišta i u istom smjeru još jedna, nijema, neobilježena, materinska. Ta rijeka je život sam. To smo ja i moja sudbina kao svemirska zagonetka, etnička jednadžba, biološko-duhovni kaos.”
Iz nepreglednog opusa Vesne Parun koji je kao i njezin život bio, ne samo simbolički, sadržan u dobro poznatih četrdeset vreća i nakon njezine smrti uglavnom nedostupnih (ne)zainteresiranim znanstvenim istraživačima, vladajućim strukturama, kulturnim institucijama, čitateljima i budućim pokoljenjima, nastao je ovaj tekstualni patchwork jednog osebujnog života koji se odmata na sceni od rođenja poput emocijama nabijene, jednosatne psihoanalitičke seanse. U ispovjednoj, dnevničkoj formi, u prvom licu, u malo poznatim, pjesnikinjinim autobiografskim zapisima razotkrivaju se intimne traume u kojima se ogledamo kao suvremenici zajedničkog podneblja, istog patrijarhalnog kišobrana, te materinjeg jezika. Tako razgolićen život ovdje predstavlja temelj kapitalnim djelima poezije koja ne zastarijevaju ni generacijama, već uvijek nanovo nadahnjuju, oplemenjuju, pročišćuju i liječe.
