Prije odlaska na, kako bi to formulirao Desnica, "zimsko ljetovanje" u Zagreb, naša otočka autorica, Gordana Burica, izdala je novu knjigu posvećenu svome kraju, naslova koji ne krije već ističe (k)raj njena srca, djetinjstva i života - Šoltu.
"Na kraju nedaleko mora" je njena treća zbirka kratkih priča koja sadrži njih 29 i tri osvrta. Izdala ju je Udruga za književnost KVAKA iz Velike Gorice. Pisana je standardnim književnim jezikom i grojskim govorom, čakavicom. Knjigu je uredila Sonja Smolec, lektorirao Tin Mihalić, a dizajn i prijelom stranice, djelo su našega Luke Bezića.
Promociju knjige, po želji autorice, najavljujemo za sredinu srpnju, o čemu ćemo vas obavijestiti na vrijeme.
Što o knjizi kaže sama urednica, pročitajte u osvrtu Sonje Smolec.
Čestitamo našoj autorici i sa znatiželjom i ponosom iščekujemo držati knjigu u rukama, koja će nam zasigurno zagrijati srca!
Želimo joj inspiracije i puno uspjeha u daljnjem radu!
OSVRT
NA KRAJU NEDALEKO MORA
Život pored mora drugačiji je od života svih onih koji žive u unutrašnjosti, prvenstveno zbog mentaliteta koji je u ljude s obale ugrađen vremenom, tradicijom koja gotovo da je postala genetski kod koji još uvijek upijaju iz mora, soli, bure, juga…
Ljudi su posvuda ljudi. No, je li baš uvijek tako? Čitajući priče koje je Gordana Burica nanizala i koje slijede jedna drugu poput najfinijih bisera, pronalazimo ono nešto jednostavno, ponekad neobično, neočekivano, ali i toplo, ljudsko, čime nam Gordana pokazuje svoj vrijedan spisateljski talent. Ona se ne nameće, već daje otvorena srca.
Rečenice nisu dugačke, ne opterećuju čitatelja već naprotiv, teku jednostavnim jezikom, kako na standardu tako i na grohotskoj čakavštini. Grohote su maleno mjesto smješteno u centru otoka Šolte, i kao u svim malim mjestima, lako je poznavati svoje sumještane, njihovu djecu, bake i djedove… Većina njih zajedno je odlazila na ribe.
Kao što i sama autorica kaže, ona piše o svojim sumještanima te, jednako kako ona zna sve o njima, tako i oni znaju sve o njoj.
Poznato je da je život otočana oduvijek bio, bar za većinu, skroman i težak, da je svaki naredni dan ovisio o tome koliko će riba ostati u mreži, koliko će se moći prodati. Pomaganje, suosjećanje, a onda, što je svim ljudima blisko, i pomalo zlobe ili zloće, Gordana izuzetno dobro opaža.
Bez obzira na to koliko sredina bila malena, uvijek postoje oni koji će se drugima nametnuti zahvaljujući svojim političkim ili drugim društvenim vezama. Jer, nažalost, u ljudskoj je prirodi želja za samopotvrđivanjem i upravljanjem „slabijima“ od sebe.
Osim psihologije zajednice, autorica izuzetno dobro oslikava i pojedinačne likove i njihove međuodnose.
Zanimljivo je da se Gordana jednako dobro snalazi i u dramoletima (kraćim igrokazima) u kojima pokazuje kako ima i smisao za fini humor.
Moram ponoviti ono što i sama autorica kaže na početku knjige:
U štivu pred vama, osim mašte, ima i istinitih priča. One su me protkale nakon objavljene prve dvije zbirke. Memoarska proza uvukla mi se pod kožu.
Nadam se da ćete neke likove prepoznati. Ako se to i desi, znajte da ću za sve reći kako sam se služila umjetničkom slobodom.
Gordani se to nikako ne može zamjeriti i sigurna sam da neće niti oni koji se pronađu u njezinim pričama. Pogrešno bi bilo čitajući priče tražiti tko je tko. Radije slijedimo toplinu koja izvire iz autoričinih riječi bez obzira je li ona prividno prikrivena gorčinom ili humorom.
Nikako ne treba zanemariti, već naprotiv, naglasiti, da priče Gordane Burice imaju kako literarnu tako i povijesnu vrijednost, čuvajući spomen na njen kraj, njene najbliže koji su otišli u druga sazviježđa, a pisanje na izvornom materinjem jeziku itekako je bitno radi očuvanja jezične baštine.
Sonja Smolec, 23.8.2021.
