Na samom kraju ovog tjedna, u nedjelju 25. listopada, obilježit ćemo tužnu desetu obljetnicu smrti Vesne Parun, najveće hrvatske poetese, koja je izabrala Šoltu, rodni otok svoje majke, za posljednje ovozemaljsko utočište.
Veliki ljudi imaju samo datum rođenja, tako i Vesna, koja nas je onim što nam je ostavila, zadužila za zauvijek. Ne možemo zaobići tužni dan kad je Vesna otišla s ovoga svijeta, no znamo da je zauvijek među nama u svojiim pjesmama.
S posebnom nježnošću i pažnjom, prisjetimo je se čitajući njene pjesme, uputimo joj misao, zapalimo svijeću i odjeci njenih stihova, neka žive u nama.
Manifestacijom “Dani Vesne Parun”, obilježavamo dan kad je rođena pjesnikinja, 10. travnja, no ove godine iz epidemioloških razloga, smo je odgodili i odlučili pričekati ljepša i sigurnija vremena.
Susret posvećen Vesninom stvaralaštvu nije bilo moguće organizirati ni sada, u listopadu, no uvijek postoji način da se počasti život i djelo te smo umjesto prolaznoga, Vesni odlučili posvetiti nešto trajnije.
Riječ je o knjizi “Za Vesnu” koju ćemo izdati povodom obilježavanja desete godišnjice pjesnikinjine smrti, uz potporu Ministarstva kulture i autora koji su nesebično odazvali se pozivu i svoj dar, vrijeme, uspomene, znanje i srce utkali u knjigu “Za Vesnu”.
Knjigu ćemo predstaviti kada nam to dopusti opća situacija na promociji, a predstavit ćemo je putem naših mrežnih stranica uskoro, no ono što je važno jest da pisani trag ovim povodom, u čast Vesnina života i djela, ostaje zauvijek!
Poštujući sve mjere, u nedjelju, 25. listopada, pridružite nam se ukoliko ste u mogućnosti, zapalit ćemo svijeću u jutarnjim satima, točnije u 11:15 sati, na Vesninom grobu, među čempresima, uz Crkvu sv. Stjepana u Grohotama.
Ona živi zauvijek u svojoj književnoj ostavštini i neka nas uvijek potiče i inspirira!
ZAVJET
Ako mi srce ne prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,
i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,
i ako ulje nalijevam u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoj pozajmljujem čelo,
neka mi jutro na prag ne pristizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim k''o jalova trava
neka me sunce i ne grije više.
Vesna Parun
