U srijedu, 25. listopada na starom groblju u Grohotama, pod čepresom uz crkvu svetog Stjepana, u blizini groba njenog djeda, Ante Mateljana Jukića, na grob Vesne Parun, načelnik Nikola Cecić Karuzić u ime Općine Šolta, vijećnica Zvjezdana Jelinčić u ime Općinskog vijeća, učenici OŠ "Grohote" sa svojim učiteljicama i naš šoltanski svestrani autor koji štuje i štije rič, urednik Bašćine Dinko Sule, autorica Gordana Burica i drugi prijatelji i štovatelji lika i djela Vesne Parun došli su povodom trinaeste obljetnice smrti najveće hrvatske pjesnikinje Vesne Parun.
Na grob najveće hrvatske pjesnikinje, u znak sjećanja položeno je cvijeće i načelnik je zapalio svijeću te održao prigodan i sjetan, emotivan govor. Učenici OŠ “Grohote” su pročitali prigodne stihove te su pridonijeli svi zajedno, na skroman način da obilježimo mišlju, stihom, dolaskom, cvijećem i svijećama obljetnicu tužna Vesnina odlaska s ovoga svijeta.
Oni koji nisu mogli doći k Vesni na grob povodom njena preminuća, vjerujemo da su upalili svijeću, čitali njene stihove ili joj uputili misao, na svoj način obilježivši ovaj dan.
U njenim stihovima možete uživati uvijek, kao i u Parku Đardin u Grohotama, na mjestu dnevnih susreta.
Vesna Parun, pjesnikinja od ovoga i onoga svijeta, koja je svoje posljednje zemaljsko utočište našla na otoku Šolti, shodno svojoj želji, uvijek će živjeti u svojim stihovima, kojima nas je zadužila zauvijek.
Neka joj je laka zemlja i vječna slava!
Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
„Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!“
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: „Sada se sakrij tisuću
stopa duboko ispod zemlje,
da ne čuješ kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani,
koja leži s kljunom u mome krilu!“
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova
uspavanke cijela bi šuma morala slušati
tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi i,
bježeći sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu. (....)
Vesna Parun, Kad ptica prestane voljeti
